Crkva Sv. Josipa je u domovinskom ratu sravnjena sa zemljom

CRKVA

Godine 1859. izdade turska vlada zakon zvan Hat-humajun, koji je kršćanima u svačemu donio povlastice, pa i ovome: da se za novogradnje lako mogu dobiti fermani, a za popravke da ih uopće i ne treba. Tim zakonom okoristiše se mnogi naši – među prvima Dubica. U to je vrijeme bio ovdje župnik fra Mijo Begac (Begčević); on podiže tu lijepu, prostranu crkvu 1856. godine, od kvadratičnog – tesanog kamena. Po narodnoj predaji, kamen je kopan u Potočanima, te tamo i tesan, pa gotov ovdje vučen i u zidove slagan. nažalost, fra Mijo nam o tome nije ništa pribilježio. Napadno je da se njegov nastup na župu nalazi u inventaru, ali njegova odstupanja nema, a po redovnom kursu moralo bi biti.

Crkva je prvotno sagrađena bez tornja. Tek kasnije bi podignut toranj za župnikovanja o. fra Jure Ćosića, koji je ovdje služio od 1891. do 1897. godine. Fronta crkve danas je okrenuta od glavnog puta. To dolazi odatle što je glavni put u ono vrijeme išao današnjim sokakom između Neteke i bašče. Austrija je provela današnju cestu, kuda nije išao nikakav put. Tad je prijašnji glavni put napušten, pa je napušten i glavni prolaz do župnog stana, a otvoren drugi, sa ceste, koji danas služi. Ovaj je prolaz proveo spomenuti župnik fra Juro Ćosić. Tako je crkva ostala okrenuta od glavne ceste i glavnog dolaza.

ZVONO

Zvono je crkva dubička već imala odavna. Nije poznato kada je nabavljeno i u toranj dignuto. To je zvono za vrijeme 1. svjetskoga rata rekvirirano. Po kazivanju ljudi, bilo je veličine otprilike kao i ovo sadašnje, a iglasom njemu slično. sadašnje zvono nabavljeno je početkom godine 1925. te je dignuto iste godine na Marinu.Nabavljeno je od poznate firme Strojarna in livarnau Ljubljani. teško 460 kg, a koštalo je oko 40 000 dinara, što u ono vrijeme novčane inflacije nije mnogo značilo.

KUĆAR

Od kakvog je materijala bio Dropulićev sta što ga je ovdje sagradio 1839. godine, nije nam zapisano. No, da nije bio baš solidan vidi se po tome što se već 1872. u Dubici gradi novi župni stan, koji je tu stajao do 1927. Bio je na kat i dosta prostran. Prizemlje mu je bilo od kamena, a kat od ćerpića. Naravno da ni ovaj stan baš duga vijeka ne bijaše. Još pred rat (I. svjetski) pokazala se poteba da se gradi novi stan, i možda bi se toj potrebi udovoljilo, ali dođe rat i stvar pomete. Iza rata se o tome govorilo, no nije se ništa ozbiljno poduzelo.

Godine 1924. došao je ovdje za župnika fra Domin Ćosić, mlad čovjek, ali taktičan i poletan. On je odmah počeo s akcijom za granju novog stana, te je tijekom 1925. godine teren bio posve utrven. Plan mu je izgradio jedan nadcestar iz Šamca; taj je plan od starješinstva reprobiran, ali prije nego je plan povraćen, rađa je već započela – iste 1925. godine. gradnju je poduzeo domaći čovjek Mato Jakić iz Zorica, neškolovan ali ispraksiran majstor. Pogodba je iznosila nekih 80 000 dinara s upotrebom starog materijala… Kuća je solidna, iako nije za stan najpodesnija, kao što joj nije ni položaj zgodan; mnogo bi zgodnije stajala da je crkvi od jugozapada u vrtu.

Ovako danas, u svojoj ljepoti, izgleda Crkva Sv. Josipa sa kućarom, u Gornjoj Dubici

ŠKOLA

Škola je u Dubici dosta rano podignuta. Još godine 1853. namjeravalo se ovdje podići školu. Kad je, zapravo, otvorena nije poznato, ali se znade da je već 1858. postojala. U dislociranoj tabuli iz 1877. godine, među imenovanim učiteljima za škole, nalazi se i učitelj za dubičku školu – fra Jozo Ćurić. Izgleda da je škola trajno i besprekidno radila sve do ulaska Austrije. Je li koju godinu iza okupacije pauzirala, ne zna se. Rekao bih da nije. Austrija je tu školu brzo uzela u državne ruke. Već godine 1886. tu je državni učitelj neki Luketić. No, prije prelaska škole u državne ruke nalazimo ovdje dvojicu svjetovnih učitelja: neki Gregorović i neki 

Matijević koje je narod plaćao. Iz koga su razloga franjevci predali svoju školu u ruke svjetovnjaka, nije poznato. Godine 1889. došao je tu za učitela Gabrijel Blažević.

On je služio kao državni učitelj desetak godina u franjevačkoj školi. Pod njegovim vodstvom bi 1899., podignuta nova, državna školska zgrada, koja i danas opstoji. Blažević je tu slušio 35 godina izasobice. Rodio sam se u Travniku, svršio školu u Sarajevu i došao u Dubicu – te nikuda više nisam otišao.Tako je sam običavao reći stari penzionerac Gabrijel. Godine 1922. otvorna je još jedna škola, u Donjoj Dubici u zgradi pravoslavne crkvene općine.

Izvor: Pregršt dobrih riječi, fra Juro Vuletić

Kardinal Puljić s članovima folklornih skupina iz Posavine, uz ruševine crkve u Dubici, 1996. godine